Fender Precision Bass: legenda od 50-ih

Pusti gotovo bilo koju snimku iz posljednjih 70 godina, oslušni bas liniju i velika je vjerojatnost da slušaš Fender Precision Bass. Nije to pretjerivanje, jednostavno je riječ o instrumentu koji je završio na toliko ploča da bi bilo lakše nabrojati one na kojima ga nema. A najčudnije je to što mu se oblik i zvuk od 1957. praktički nisu promijenili.

Od prodaje prvog primjerka u listopadu 1951. prošlo je točno 75 godina, a Fender to obilježava i pečatom na stražnjoj strani glave novih modela. Matej je u novom Backlineu uzeo u ruke dva Fender Player II Precision Bass primjerka, jedan s javorovom i jedan s palisandrovom hvataljkom, i pozabavio se pitanjem oko kojeg se basisti spore desetljećima.

Da bi se shvatilo zašto je Precision bio toliko bitan, treba zamisliti kako je izgledalo prije njega. Basist je u bendu stajao iza kontrabasa, instrumenta velikog kao odrastao čovjek, koji ne stane u auto i u klub se mora nositi uz stepenice. Još gore, jedva ga se čulo. Bendovi su svirali sve glasnije, puhačke sekcije išle su punom snagom, gitare su već bile električne, a bubnjevi su oduvijek glasni, pa je kontrabas iz miksa nestajao prvi.

Leo Fender to je riješio kako je rješavao sve, dakle tehnički. Uzeo je oblik koji je poznavao s Telecastera, dodao drugi rog kako bi instrument s dugim i teškim vratom visio na remenu uravnoteženo i nakon dugog isprobavanja zaustavio se na menzuri od 34 inča. Htio je žicu dovoljno dugu da pošteno rezonira, ali ne toliko da pragovi budu neudobno daleko jedan od drugoga. Tih 34 inča vrijedi i danas i postalo je standard po kojem se gradi većina bas gitara na svijetu.

Prvi primjerak prodan je u listopadu 1951. za 199,50 dolara i dolazio je samo u prozirnoj blonde boji. Problem je nastao odmah zatim, jer tadašnja gitarska kombinirana pojačala jednostavno nisu podnosila bas frekvencije i pri glasnijem sviranju su se raspadala. Fender je zato morao sagraditi i prvo bas pojačalo na svijetu, legendarni Bassman, koji je paradoksalno postao kult prije među gitaristima nego među basistima.

Tu mnogi pogode krivo, jer riječ Precision nema veze sa zvukom ni s preciznošću sviranja, nego se odnosi na pragove. Kontrabas pragove nema, pa basist intonaciju traži uhom i prstom, a što više ide uz vrat, to je osjetljivije. Leo Fender bio je opsjednut preciznošću izrade i njegov je instrument imao pragove postavljene tako točno da se na njemu moglo svirati čisto praktički odmah. Otuda Precision. To je u biti bila reklama za to da nećeš promašiti i upravo su zbog toga na njega prelazili gitaristi koji bas dotad nikad nisu držali u rukama.

Prvih se godina Precision još tražio. 1954. je dobio zaobljeno tijelo i izrez pod podlakticom, jer je dotad bio doslovno daska, a uz to je stigao i dvobojni sunburst. Prava prekretnica ipak je stigla 1957., kada je Fender zamijenio izvorni jednostavni magnet za split-coil, odnosno magnet podijeljen na dvije polovice.

Razloga su bila dva i oba praktična. Izvorni jednostruki magnet je brujao, što je Lea Fendera izrazito živciralo, a uz to je imao polove točno ispod žica, pa je stvarao toliko tvrd napad tona da je derao zvučnike. Kada je magnet podijelio na polovice, spojio ih u suprotnoj fazi i magnete pomaknuo sa strane žica umjesto ispod njih, nestalo je i brujanje i taj tvrdi udar, a zvuk je ostao pun i okrugao. Iste je godine bas dobio i glavu po uzoru na Stratocaster te pickguard s elektronikom montiranom izravno na njega. Otada se praktički nije mijenjao, što je kod instrumenta koji se proizvodi od 1951. prilično iznimno.

Najveću zaslugu za to što je Precision postao standard vjerojatno ima James Jamerson. Svirao je na primjerku iz 1962. koji je sam zvao Funk Machine i s njim snimio praktički cijelu zlatnu eru Motowna. Njegove bas linije i danas su obvezna literatura za svakoga tko bas shvaća ozbiljno.

Na drugom kraju Amerike mladi je Brian Wilson od oca dobio Precision i pojačalo u prosincu 1961. i naučio svirati na njemu u nekoliko dana. Nepunu godinu kasnije izašao je prvijenac The Beach Boysa. Iz iste ere dolazi i Carol Kaye, studijska basistica iz ekipe Wrecking Crew, koja je na Precisionu snimila toliko hitova 60-ih da ih je praktički nemoguće prebrojati.

Nakon toga je išlo samo od sebe. Donald „Duck“ Dunn u Booker T. & the M.G.’s, John Entwistle u The Who, Roger Waters u Pink Floydu, Dee Dee Ramone u Ramonesima, Paul Simonon u The Clashu, Sting u The Policeu, Bruce Foxton u The Jamu. Kasnije Steve Harris u Iron Maidenu, Duff McKagan u Guns N’ Rosesima, Mike Dirnt u Green Dayu i Nate Mendel u Foo Fightersima. Teško je naći žanr u kojem Precision nije snimio nešto ključno, a većina tih imena danas ima vlastiti signature model. Quincy Jones to je sažeo rekavši da je Fenderov bas bio „jedini tehnološki proboj koji je zauvijek promijenio glazbu“.

1. Prvi Precision prodan je u listopadu 1951. za 199,50 dolara i dolazio je samo u prozirnoj blonde boji. Distributeri isprva nisu bili nimalo oduševljeni, pa je Leo Fender s njim osobno obilazio klubove i koncertne dvorane i uvjeravao glazbenike jednog po jednog.

2. Naziv nema nikakve veze sa zvukom. Precision se odnosi na precizno postavljene pragove, zahvaljujući kojima se na njemu moglo svirati čisto od prvog dana, za razliku od kontrabasa bez pragova.

3. Kritičar Leonard Feather zapisao je 1952. na koncertu Lionela Hamptona da čuje bas, ali ne vidi basista, i da na pozornici stoje dvije gitare, a čuje se samo jedna. Hamptonov basist Roy Johnson rekao mu je na to da s prelaskom nije imao nikakvih problema i da je instrument upotrijebio na koncertu istoga dana kad ga je dobio.

4. John Entwistle je kao 14-godišnjak 1959. sam sagradio kopiju Precisiona prema fotografijama, jer se u Britaniji tada jednostavno nije mogao nabaviti. Nije mu dugo potrajala, prodao ju je na nagovor Rogera Daltreyja, koji je tvrdio da im zbog nje stalno odlaze zvučnici.

5. Bas koji Paul Simonon razbija na omotu albuma London Calling je Precision. Dogodilo se to 20. rujna 1979. u njujorškom Palladiumu, a razlog je bio bijes na zaštitare koji publici nisu dali ustati sa sjedala. Fotografkinja Pennie Smith zapravo nije htjela da snimka ide na omot, jer joj se činila mutnom, a časopis Q proglasio ju je 2002. najboljom rock fotografijom svih vremena. Ostaci tog basa danas su izloženi u Museum of London.

Izvorni Precision imao je vrat iz jednog komada javora, zajedno s hvataljkom. 1959. je Fender prešao na zalijepljenu palisandrovu hvataljku i ona je postala standard sve dok se sredinom 60-ih javor nije vratio kao alternativa. Od tada biraš ti.

Razlika postoji, ali je manja nego što se o njoj piše na internetu. Javor je tvrđe i gušće drvo, a uz to se lakira, pa ton ima nešto oštriji napad i izraženije visine. To je zvuk koji funkcionira kada trebaš da se bas čuje kao zaseban instrument, a ne samo kao podloga ispod benda. Palisandar se ne lakira, poroznije je i mekše drvo, pa zaobljuje napad i ukupno zvuči nijansu toplije i tamnije. Doista se čuje, ali je to manja razlika nego između dva kompleta žica i puno manja od onoga što s tonom napravi tvoja desna ruka.

Puno veću ulogu igra osjećaj pod prstima. Lakirani javor je gladak i sklizak, pa ruka po njemu klizi brže, ali ako ti se znoje dlanovi, zna zapinjati. Palisandar je mat i hrapaviji, drži prst nešto bolje i nikad se ne lijepi. Upravo zato se isplati isprobati oba i odlučiti prema onome što ti leži.

Player II je kod Fendera najpristupačnija serija, dakle instrumenti proizvedeni u Meksiku koji se cijenom drže pri zemlji, ali i dalje je riječ o pravim Fenderima sa svime što uz to ide. Najvidljivija promjena u odnosu na izvornu seriju Player upravo je povratak palisandra. Prije se koristilo svjetlije drvo Pau Ferro, koje je samo po sebi u redu, ali vizualno to nikad nije bilo to, jer čovjek Fender automatski povezuje s palisandrom.

Druga stvar koju odmah osjetiš su zaobljeni rubovi hvataljke. Kad u trgovini uzmeš bas u ruku, prvo što ti može smetati su stršeći krajevi pragova i oštar rub hvataljke koji se zabija u dlan. Ovdje nema ni jednog ni drugog, pragovi su lijepo obrađeni, a hvataljka zaobljena odozgo i odozdo. Vrat je moderni C s radijusom od 9,5 inča, pa leži u ruci i manjem čovjeku ili tinejdžeru, a straga ima satenski poliuretanski lak, što u praksi znači da palac po njemu klizi glatko i ne skuplja prljavštinu ni kod znojnih ruku.

Najviše je ipak iznenadio magnet. Od svih Fenderovih baseva koje je Matej testirao, upravo ovaj ima najdrskiji karakter. Dok se skuplji modeli doimaju profesionalno i uravnoteženo, ovaj je iskreno probojan i gura naprijed, pa bez problema zamisliš taj bas u punk bendu gdje probija kroz sve ostalo. U videu su zvučni primjeri, pa možeš procijeniti sam. Konkretno je riječ o Player II Precision Bassu u boji Rallye Orange s javorovom hvataljkom i bijelim troslojnim pickguardom te o verziji Cactus Gray s palisandrom.

Ako želiš originalnog Fendera, a ne želiš za njega dati nekoliko tisuća, Player II je najrazumniji put. Nema se čega sramiti ni pokraj skupljih modela, ima vlastiti karakter i odgovara i nekome tko će Fender koristiti tek povremeno, ali želi original kod kuće. Jedino što malo žulja jest to što dolazi u kartonskoj kutiji i futrolu u njoj nećeš naći, pa na gigbag ili kofer računaj posebno.

Razinu više stoje American Performer i American Professional II, dakle basevi proizvedeni u SAD-u s boljim hardverom i magnetima. Tko želi vintage zvuk i izgled, naći će ga u American Original 60s, a tko želi točno onaj instrument koji se prodavao 50-ih, posegnut će za American Vintage II 1954. On ima izvorni jednostruki magnet, veliku Telecaster glavu iz razdoblja prije 1957. i radijus hvataljke od 7,25 inča, što je znatno zaobljenije od današnjih 9,5. Ako tražiš nešto modernije i lakše, pogledaj Aerodyne Special.

A ako te vuče konkretan zvuk konkretnog čovjeka, signature modeli nisu marketing. Steve Harris Precision ima drugi magnet i građen je točno za onaj galop koji poznaješ iz Iron Maidena, Duff McKagan Deluxe je podešen na grublji rock zvuk, a Nate Mendel P Bass je jednostavna klasika za onoga tko želi jedan ton i želi ga savršenog. Cijelu ponudu imaš u Fender bas gitarama, ako tražiš svoju prvu pogledaj bas gitare za početnike, a ako trebaš niži raspon imamo i peterožične bas gitare. Usput, drugi veliki Fenderov bas je Jazz Bass, nastao 1960., koji Precision nije zamijenio nego nadopunio.

Bas ti sam po sebi još neće zasvirati, pa računaj barem na žice, pristojan remen i štimer. Ako sviraš doma, dovoljno je malo bas kombinirano pojačalo, a za probnu i koncerte treba ti nešto veće, pa prođi bas kombinirana pojačala ili odmah sklop od glave i zvučne kutije. Kad iz njega želiš izvući više od čistog zvuka, počni jednim bas efektom, slobodno overdriveom ili kompresorom. A ako tek biraš, prođi Kako odabrati bas gitaru, Kako odabrati bas pojačalo, Kako odabrati bas zvučnu kutiju i Kako zamijeniti žice na bas gitari. Usput, ako voliš ovakve obljetnice, imamo i članak o tome kako je Telecaster proslavio 75.

A ako se ni nakon svega ne možeš odlučiti, idi i isprobaj ih. Deset minuta s javorom i palisandrom jedan uz drugi reći će ti više od bilo kakve napisane usporedbe. Kod basa je to ionako jedino što doista odlučuje, jer kako ti leži u ruci ne može ti reći nijedan video ni članak. Cijela je ponuda u električnim bas gitarama.