Top 10 albuma koji su definirali punk 70-ih

Punk nije počeo manifestom. Počeo je nestrpljenjem. Nekolicina ljudi prestala je čekati da ih netko pusti na pozornicu i sagradili su vlastitu.

Doslovno. U ožujku 1974. jedan njujorški bend dobio je dopuštenje svirati u oronulom baru na Boweryju i pozornicu je morao sklepati sam. Bend se zvao Television, bar se zvao CBGB, a iz njihovih nedjeljnih koncerata izrasla je cijela američka scena. Dvije godine kasnije isto se događalo u Londonu. Na prvim koncertima Sex Pistols stajalo je nekoliko desetaka ljudi i dobar dio njih je za pola godine imao vlastiti bend.

Tehnički je punk bio korak unatrag i upravo je to bila poanta. Umjesto desetminutnih pjesama dvije minute. Umjesto solističkog čarobnjaštva tri akorda na jeftinoj električnoj gitari i malo pojačalo navrnuto do kraja. Bas nije svirao melodijske linije, svirao je osminke. Bubnjevi su držali tempo i više se od njih nije tražilo. Snimalo se brzo jer za duge studijske sesije nije bilo novca, i baš se tada pokazalo da u tjedan dana možeš napraviti ploču koja traje pedeset godina.

Odabrali smo deset albuma na kojima punk sedamdesetih zaista stoji. Idemo od desetog mjesta do prvog, pa te ono najjače čeka na kraju. Sve ćeš pronaći na LP pločama i na CD-u.

Prije nego što se punk počeo zvati punk, svirali su New York Dolls. Petorica u visokim petama koji su radili rock and roll tako glasno i aljkavo da se nije dalo svrstati nigdje drugdje. Debi im je izašao 27. srpnja 1973. za Mercury. U studiju Record Plant snimili su ga za osam dana, a miks je gotov za pola dana. Producirao ga je Todd Rundgren, koji je bend smatrao amaterima, i možda je baš zato na ploči ostalo sve točno onako kako su svirali uživo.

Personality Crisis, Trash i Jet Boy zvuče kao Rolling Stones nakon tjedan dana bez sna. Gitare Johnnyja Thundersa i Sylvaina Sylvaina nadglasavaju jedna drugu, David Johansen pjeva kao da je intonacija tuđi problem, a sve to drži čista drskost. Kritičari tada nisu znali što bi s time i ploča se gotovo nije prodavala. Tri godine kasnije imao ju je doma svaki bend u nastajanju u New Yorku i Londonu.

Fun fact: izvorni bubnjar Billy Murcia umro je 1972., još prije snimanja debija, a zamijenio ga je Jerry Nolan. Bend je poslije vodio Malcolm McLaren, isti onaj čovjek koji je zatim složio Sex Pistolse.

Ako je netko 1973. zvučao kao punk prije nego što je punk uopće postojao, bili su to The Stooges. Treći album izašao im je 7. veljače 1973. za Columbiju, snimali su ga u Londonu u studiju CBS i cijeli stoji na dvojcu Iggy Pop i gitarist James Williamson. Većinu pjesama napisali su zajedno. Williamsonov ton, suh i bez trunke zraka, i danas služi kao referenca kad netko treba objasniti kako mora zvučati gitara kroz pošteno preopterećen kanal.

Search and Destroy otvara album rifom koji je četiri godine kasnije prepisala polovica londonskih bendova. Gimme Danger pokazuje drugu stranu, sporu i puzajuću, u kojoj raste napetost umjesto glasnoće. Album je tada propao, a bend se ubrzo nakon njega raspao. Sex Pistolsi i The Damned kasnije su ga isticali kao udžbenik.

Fun fact: ploča postoji u dva službena miksa. Onaj izvorni iz 1973. napravio je David Bowie, koji je bendu ugovorio i posao s Columbijom nakon što je izdavač odbio sirovi miks samog benda. Godine 1997. album je remiksao sam Iggy Pop i rasprave o tome koja je verzija bolja traju do danas.

Patti Smith došla je na scenu kao pjesnikinja, a ne kao pjevačica, i baš je zato iz njezina debija nastalo nešto što do tada nije postojalo. Horses su izašli 10. studenoga 1975. za Arista Records, snimani su u rujnu te godine u Electric Lady Studiosu, a producirao ih je John Cale iz Velvet Undergrounda. Ništa se nije glancalo. Sve se podredilo riječi.

Album otvara prerađena Gloria Vana Morrisona, koju je Smith rastavila i posložila iznova oko vlastite poezije. Devetominutna Land gradi na starom hitu Land of a Thousand Dances i pretvara se u tok svijesti kakav do tada nitko nije pustio na rock ploču. Bend iza nje svira jednostavno, gotovo garažno, a kontrast s tekstovima upravo je ono što je od Horses napravilo predložak za sve što je došlo poslije.

Fun fact: crno-bijeli portret na omotu snimio je Robert Mapplethorpe, tada još nepoznat fotograf i njezin najbliži prijatelj s kojim je godinama živjela. Bijela košulja, sako prebačen preko ramena, nimalo šminke. Taj su omot otada kopirali deseci ljudi.

Dok se London bavio televizijskim skandalima, u Belfastu se punk svirao u gradu punom ophodnji i kontrolnih točaka. Stiff Little Fingers snimili su debi 1979. i on je postao prvi album koji je uopće izdala izdavačka kuća Rough Trade. Na britanskoj ljestvici popeo se na 14. mjesto, što je za bend bez velike kuće iza sebe bilo nečuveno.

Glas Jakea Burnsa zvuči kao grlo koje je odavno odustalo od vikanja. Tekstove je pisao zajedno s novinarom Gordonom Ogilviejem, koji je bend ujedno i vodio. Suspect Device govori o tome što se dogodi s čovjekom kojem dovoljno dugo ponavljaju na kojoj strani mora stajati. Alternative Ulster izašla je kao singl u listopadu 1978. i postala himna generacije koja nije htjela nijednu od ponuđenih strana. Ovo nije punk o dosadi na predgrađu, nego o gradu u kojem se pucalo.

Fun fact: ime benda nije njihova ideja. Uzeli su ga iz pjesme Stiff Little Fingers s albuma Pure Mania, koji su 1977. objavili londonski The Vibrators.

Wire su bila četvorica umjetničkih đaka koji su na punk gledali kao na materijal, a ne kao na životni stil. Pink Flag je izašao 25. studenoga 1977. pod etiketom Harvest, snimali su ga u rujnu i listopadu u Advision Studiosu, a producirao ga je Mike Thorne. Na ploči je dvadeset i jedna pjesma, a cijela traje 35 minuta i 26 sekundi.

Princip je bio jednostavan i beskompromisan. Kad je jedan rif bio dovoljan, drugi se nije dodavao, a kad refren nije trebalo ponoviti, bend je jednostavno prestao svirati. Field Day for Sundays traje dvadeset osam sekundi. Druge pjesme završavaju nakon četrdeset pet. Uz njih stoje Ex Lion Tamer i naslovna Pink Flag normalne duljine i utoliko većeg dosega. Iz ove ploče izrastao je i post-punk i američki hardcore, a kad je pustiš na pristojnim slušalicama čuješ koliko je promišljena.

Fun fact: pjesmu 12XU s ovog albuma preuzeli su američki Minor Threat, a njihova verzija izašla je 1982. na kompilaciji Flex Your Head. Jedna od prvih spojnica između britanskog punka i washingtonskog hardcorea.

Television su bili prvi bend koji je Hilly Kristal pustio svirati u CBGB. Nedjeljnu rezidenciju ondje su započeli 31. ožujka 1974. i pozornicu su sagradili vlastitim rukama. Tri godine kasnije, 8. veljače 1977., objavili su za Elektru debi koji je s ostatkom scene dijelio energiju, ali ne i odnos prema gitari.

Marquee Moon je prije svega ploča o dvije gitare. Tom Verlaine i Richard Lloyd ne sviraju akorde jedan protiv drugoga, nego jedan oko drugoga. Jedan vodi liniju, drugi je komentira, a u desetominutnoj naslovnoj pjesmi to naraste u solo koji s blues klišejima nema veze. Album je producirao Verlaine zajedno sa snimateljem Andyjem Johnsom, koji je prije radio s Rolling Stonesima. Da su znali i u tri minute, dokazuju Venus i Friction.

Fun fact: izvorni basist benda bio je Richard Hell. Otišao je još prije snimanja, osnovao The Heartbreakers s bivšim članovima New York Dollsa, a zatim bend Voidoids. Na Marquee Moonu već svira Fred Smith, koji je prije bio u Blondie.

Sex Pistolsi su imali skandale, The Damned su imali prednost. Njihov singl New Rose izašao je 22. listopada 1976. i bio je prvi singl jednog britanskog punk benda uopće. Album Damned Damned Damned uslijedio je 18. veljače 1977. za Stiff Records i postao prvi album koji je objavio britanski punk bend. Na ljestvici je stigao do 34. mjesta.

Snimao se u Pathway Studiosu s producentom Nickom Loweom i zvuči točno onako kako se 1977. sviralo uživo. Brzo, prljavo, bez popravaka. Neat Neat Neat vuče bas linija, Dave Vanian pjeva kao da se upravo vratio s pogreba, a bubnjar Rat Scabies mlati po setu kao da ga želi razbiti. Bendovima koji su tada počinjali to je prije svega bio dokaz da ide i bez velike kuće iza sebe.

Fun fact: The Damned su bili i prvi britanski punk bend koji je odradio turneju po Americi. Prva dva seta odsvirali su 7. travnja 1977. baš u CBGB-u.

Ovo je ploča na kojoj se punk iz ideje pretvorio u formu. Ramones su debi objavili 23. travnja 1976. za Sire Records i snimili ga za sedam dana, od toga tri dana instrumenti i četiri dana vokali. Sve je stajalo 6.400 dolara. Producent Craig Leon kasnije je rekao da je napraviti album u tjedan dana i za taj novac tada bilo nezamislivo.

Četrnaest pjesama, nepunih pola sata, nijedan solo. Blitzkrieg Bop, Beat on the Brat, Judy Is a Punk i Now I Wanna Sniff Some Glue stoje na barre akordima koje Johnny Ramone mlati samim potezima prema dolje, na basu Dee Deeja i na tempu koji nikad ne pada. Baš je ova ploča uvjerila stotine ljudi da za bend dostaju gitara, bas, bubnjevi i volja. Kad su Ramonesi u ljeto 1976. odsvirali koncerte u Londonu, u publici su sjedili ljudi koji su nekoliko mjeseci poslije snimili druge ploče s ovog popisa.

Fun fact: ikonsku fotografiju četvorice uz cigleni zid snimila je Roberta Bayley za časopis Punk i za nju je dobila 125 dolara. Izdavač je za omot angažirao poznatog fotografa, ali bendu se nisu svidjeli njegovi uglačani kadrovi pa su progurali Bayleyinu snimku.

Jedini studijski album Sex Pistolsa izašao je 28. listopada 1977. za Virgin Records. Radio ga je odbijao svirati, dio trgovina odbijao ga je izložiti, a ipak je debitirao na prvom mjestu britanske ljestvice. Rijetko se dogodi da jedna ploča u godinu dana promijeni cijelu glazbenu industriju. Ova jest.

Anarchy in the U.K., God Save the Queen, Pretty Vacant i Holidays in the Sun zvuče tvrđe nego što se o punku obično govori. Gitare Stevea Jonesa su naslojene i moćne, pa je album bliži hard rocku nego trima akordima u garaži. Iznad njih Johnny Rotten ne slaže melodije, nego napada. Žutoružičasti omot sa slovima izrezanim kao iz novina osmislio je Jamie Reid i postao jedan od najkopiranijih vizuala u povijesti glazbe. Naći ćeš ga i na glazbenom merchu.

Fun fact: zbog jedne riječi u naslovu album je završio na sudu. Voditelja Virginove trgovine u Nottinghamu, Chrisa Sealea, uhitili su 5. studenoga 1977. jer je izložio plakat s naslovom albuma, i optužili ga prema zakonu o nepristojnom oglašavanju iz 1889. Obranu je preuzeo odvjetnik John Mortimer, koji je pred sudom objasnio da je bollocks stara engleska riječ za besmislicu. Sud je 24. studenoga 1977. prodavača oslobodio.

Punk je po svima trebao trajati dvije godine i završiti. The Clash su umjesto toga snimili dvostruki album koji je izašao 14. prosinca 1979. za CBS i pokazao da se žanr može rastegnuti koliko god hoćeš. Snimali su ga od kolovoza 1979. u Wessex Studiosu otprilike pet do šest tjedana s producentom Guyem Stevensom.

Na devetnaest pjesama naći ćeš punk, ska, reggae, rockabilly i soul, i ništa od toga ne djeluje kao izlet izvan doma. Naslovna London Calling himna je o gradu koji čeka katastrofu. The Guns of Brixton napisao je i pjeva basist Paul Simonon o kvartu u kojem je odrastao, a njezina bas linija spada među najcitiranije u britanskom rocku. Rudie Can't Fail, Spanish Bombs i Death or Glory pokazuju bend koji više nikome ništa ne mora dokazivati. Ako s ovog popisa kupuješ jednu jedinu ploču za gramofon, kupi ovu.

Fun fact: fotografiju na omotu snimila je Pennie Smith 21. rujna 1979. u njujorškom klubu The Palladium. Na njoj Paul Simonon razbija svoj Fender Precision bas o pozornicu. Smith je fotografiju smatrala mutnom i neupotrebljivom, a Joe Strummer i likovnjak Ray Lowry vidjeli su u njoj upravo suprotno. Lowry joj je dodao ružičasti natpis uz lijevi rub i zeleni uz donji, točno kao na omotu debija Elvisa Presleyja iz 1956.

Punk sedamdesetih nije trajao dugo i dio njegove snage bio je baš u tome. Do 1980. scena je već bila negdje drugdje. U Americi je iz njega izrastao hardcore s bendovima kao što su Dead Kennedys i Misfits, a u Britaniji se dio glazbenika okrenuo post-punku i mračnijim stvarima kakve su radili Joy Division.

Odjek, međutim, nikad nije prestao. Bez ovih deset ploča ne bi bilo Nirvane, Green Daya ni većine onoga što danas nastaje u garažnim probnim prostorima. I prije svega, punk nikad nije bio o opremi. Dovoljna ti je gitara, pojačalo, nekoliko trzalica i volja da to odsviraš glasno. Ostalo je samo glasnoća.

Ako te vesele ovakvi popisi, pogledaj i albume koji su definirali britanski heavy metal, grunge, nu metal, synth-pop osamdesetih i boom bap.

Izvor fotografija: Shutterstock, Wikipedia, Discogs